 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
|
|
AJVATOVICA |
"Rezultati istrazivanja pokazali su da se radi o posebnim vrijednostima koji bastine gradovi Bosne i Hercegovine, i da ta mreza gradova ima kontinuitet od dva milenijuma..."
Dova je molba koja se upucuje Svevisnjem, a implicira i zahvalu Svemogucem na milost i blagodatima. Dovu moze uciti svaki pojedinac obracajuci se Bogu. Iskrena dova oslobadja muslimana napetosti i tjeskobe, dovom se vjernik predaje Bozijoj milosti. Dova se uci poslije obavljenog namaza, poslije hatme, prije polaska na put i nakon povratka s puta, prije i poslije zajednicke gozbe (zijafeta) i u mnogobrojnim drugim prigodama. Medjutim, ovdje nas prvenstveno zanimaju javne godisnje dove. Zanimljivo je da su dove u Bosni odrzavale utorkom, s izuzetkom dove na Ajvatovici kod mjesta Prusac.
Ova dova odrzavala i odrzava se svakog sedmog ponedeljka po Jurjevu (ili Jujrevu), a povod je sjecanje na Ajvaz-Dedu koji je na cudesan nacin doveo vodu iz planine u Prusac. Zadnja dova na Ajvatovici je opet odrzana, pa je tako ovaj od iskona poznati tradiconalni obicaj obnovljen. Na dovi na Ajvatovici skupi se mnostvo muslimana iz svih krajeva Bosne, sto je slucaj i s ostalim tradicionalnim dovistima. Konjanici s razvijenim zelenim barjacima s polumjesecom i zvijezdom, te zajednicki teferic, prateca je slika ovog skupa. Ajvaz-Dedo, po kojem se vrelo i okolica dobili ime Ajvatovica, dosao je u danasnji Prusac s Istoka poslije turskog osvajanja Bosne. Bio je ucen i nadasve poduzetan covjek koji je neumorno radio na unapredjivnju svog novog zavicaja i prosvjecivanju naroda, prvih narastaja konvertita u Islam. Kroz Prusac tece rijeka Prensa (nekadasnji naziv i samog naselja), koja ni u to vrijeme nije bila za pice, a niti brojni bunari dovoljni za potrebe mjesta. Predaja kaze da je Ajvaz-Dedo nedaleko Prusca nasao snazno vrelo, ali prema mjestu zakrceno stijenom dugom 74 metra i visokom oko 30 metara. Stijena je ometala provodjenje vodovoda, pa se ovaj poduzetni i pobozni dobrotvor 40 dana uzastopce ranim sabah-namazom obracao Svevisnjem da stijenu rastavi. Cetrdeseto jutro uceci nakon namaza Ajvaz-Dedo zaspi i usnije da su se dva bijela ovna sudarila i rastavila stijenu. Prenuvsi se iz sna, ugleda stijenu rastavljenu. Duz nastalog koridora kroz stijenu, polozene su uskoro drvene cijevi kroz koje je potekla voda u Prusac.
Fragmenti iz autenticnog opisa Dzemala Hamidovica, Pruscaka i dugogodisnjeg svjedoka upucatljive scene s dovista Ajvatovice, ilustriraju velicanstvenost te manifestacije. "Na nekoliko dana pred Ajvatovicu, u Prusac pocnu dolaziti pojedini hodocasnici ('male hadzije' za razliku od hodocasnika u Mekku,o.a.), koji zele da razgledaju sve znamenosti Prusca i posjete turbeta nasih velikana, Ajvaz-Dede i Hasan Kjafi ef. (Hasan Kjafi Pruscak, poznati domaci ucenjak, autor, izmedju ostalog, i poznatog djela "Nizamul-alem", Uredba svijeta). Najvise naroda dolazi u nedelju, uoci Ajvatovice, kada dolaze i povorke koje svijet naziva "Dove".
Povorke pojedinih mjesta predvode Imami s nekoliko izabranih omladinaca koji uce ilahije (pobozne pjesme). Na celu svake povorke nalazi se muslimanska vjerska zastava (barjak), ukrasena sa ispisanim Ku'ranskim ajetima.Ilahije se uce glasno i po svakom svrsenom stihu cijela povorka poprati ih s 'Amin'. Povorke dolaze u Prusac u najboljem redu i raspolozenju uz ucenje ilahija i uz veliku puscanu paljbu. Svaka povorka ide pred Handaginu dzamiju (glavna Prusacka dzamija), te ostave barjak i razidje se... Povorke se smjestaju u stijeni, a ostali hodocasnici na sve strane oko stijene, anarocito pred izlazom iz stijene do livade i Ajvaz-Dedina vrela.
Kada se povorke smjeste u stijenu, nastane grobna tisina i tada otpocne jedan od hafiza ucenje sure El-Fatiha. Slijedi uobicajna zajednicka dova koju glasno izgovara imam glavne dzamije, dok mnostvo u kratkim intervalima, sinhroniziranim s misaonim cjelinama sadrzaja ovog javnog obracanja Svevisnjem, uzvikuje "Amin!" koje se zvonko razlijeze kroz stijenu. Spomenimo ovdje i dovu u Brateljevickoj pecini kod Kladnja, koja se orzavala u zadnji utorak pred Alidjun u mjesecu julu. Zadnje dvije dove su odrzavane 1941. i 1946. godine. Dok du na doviste na Ajvatovici dolazile i zene i muskarci, na dovu kod Brateljevicke pecine dolazili su samo muskarci. Dove su se odrzavale i u mnogim drugim krajevima, a medju njima istaknuto mjesto i dugu tradiciju imaju dova u Karicima kod Varesa i u Toplici kod Zivinica. Simptomicno je da su dove uglavnom odrzavane utorkom, nikada prije Jurjevdana, neho kasnije iz Alidjuna, u vrijeme najvecih poljskih radova i zetve.
Prema istrazivacima ovih kulturnih mjesta, narodni skupovi u povodu javne dove vuku svoje porijeklo iz predislamskog razdoblja pa su islamizacijom dobile islamsko obijlezje. U narodnom predanju utorak se smatrao nesretnim danom. Ovo sujevjerje je jos i danas prisutno, prema kojem se utorkom se ne preporucuje putovanje kao ni obavljanje nekih radova. Tradicija javnih dova sacuvala se i do danas (npr. kisne dove), a dzamije su najcesce mjesto njihova odrzavanja.Vratimo se ovdje na uskladjenost zatecenih obicaja s moralnim nacelima Islama.Bitna znacajka ovog uskladjivanja je da se kako molbe tako i zahvale mogu upucivati iskljucivo Bogu. Zato musliman i u obicajnom zivotu na svaku uslugu ili pomoc bliznjega zahvaljuje Bogu, a Boziji su putevi nama nepoznati. Isto tako, svako dobro djelo koje musliman cini drugom, cini radi Bozijeg zadovoljstva (rizaluka), ocekujuci nagradu samo od Svevisnjeg. Time je vjernik oslobodjen kopleksa zahvalnosti ljudima, a ujedno i samozodovoljstva i oholosti sto je pomogao drugom. To ucvrscuje njegovo dostojanstvo a istodobno ga upucuje na skromnost i bogobojaznost
<< BACK
|
|
|
|
|
