 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
|
|
FOCA |
"Rezultati istrazivanja pokazali su da se radi o posebnim vrijednostima koji bastine gradovi Bosne i Hercegovine, i da ta mreza gradova ima kontinuitet od dva milenijuma..."
Grad u istocnoj bosni na uscu Cehotine u Drinu. Istorija Foce je prilicno poznata nasem narodu ali cu ja ipak napisati par rijeci o Foci. Foca je brojala oko 25 000 stanovnika na opstini koja je po povrsini najveca u Bosni i Hercegovini. Grad je poznat po cuvenoj Aladza (sarenoj) dzamiji. Dzamija je sagradjena 1549 g. i do 1992. je bila sacuvana u prvobitnom obliku. Cetnici su je do temelja srusili u maju mjesecu 1992 godine. Malo ranije u aprilu mjesecu su zapalili i "prijeku carsiju" (stari dio grada) gdje se takodje nalazila i Sahat Kula, jedan od kulturno istorijskih obiljezja Foce.
Grad je nastao na dvjema rijekama Drini i Cehotini. Spominje se u dokumentima iz prije Otomanskog perioda, kada je bio vazan trgovacki centar izmedju Raguze (Dubrovnik) i Carigrada. Za vrijeme Otomanskog perioda, Foca je bila centar Hercegovackog Sandzaka.
Grad je poznat po cuvenoj Aladza dzamiji, koja predstavlja jedan od vrhunskih arhitektonskih dijela. Ime Aladza-sarena dobila je po bogatoj ornamentici na unutrasnjim zidovima dzamije.
Tokom rata, 1992-1995 godine, Srpsko-Crnogorski nacionalisti su razrusili Focu.
Vecinsko bosnjacko stanovnistvo je protjerano ili ubijeno, a njihove kuce i sva obiljezja islamske kulture, su unistena. Tokom 1992. godine Aladza dzamija je u potpunosti unistena, i svi ostaci ove prelijepe gradjevine su uklonjeni. Prostor na kome je nekada bila danas sluzi kao parking. Stanovnici Foce danas se nalaze u izbjeglistvu sirom BiH i svijeta. Iako je nas grad potpuno razrusen, mi zivimo u nadi da ce dan povratka na kucna ognjista doci, i da cemo ponovo izgraditi nase kuce, dzamije, mostove...
Foca - prilog Sevke Kadrica
Na uscu Cehotine u Drinu, okruzena Celovinom, Kmurom, Gradackom Stijenom, te Malim i Velikim Brdima, ugnijezdila se Foca. Grad ovjencan ljepotom prirode, raznovrsnoscu zivota ljudi te zlom onih koje u ljude ne bi mogli ni ubrojati.
Ko jos nije cuo za kanjon plahovite Tare i cudesnu boju rijeke Pive; ko nije cuo za Scepan polje, mjesto odakle njih dvije cine Drinu? Ko nije cuo za Drinu, koja simbolizuje cistotu, granicu, ljubav i grobnicu? Ko ne cu za focanske sablje i nozeve, focansku Aladzu dzamiju, sahat kulu i han, kule Cengica na Odzaku i Ratajima, begovu kucu, focanske Brione, splavarenje Tarom i Drinom..? Ko ne cu za Perucicu, jedinu prasumu u Evropi, za Maglic najvisi vrh u Bosni, za prekrasne planinske oci na Zelengori, za stecke na Luckim kolibama, Videz glavi, pjescane piramide kod Miljevine...?!
Ima li neko da ne zna kako su Focaci vagali jaja, kako su istjerali jevrejeke trgovce, kako su natezali gredu da bi legla izmedju dva direka. I sve to stane samo u jednu rijec - Foca! Oni koji je posto-poto hoce vezati uz Tursko carstvo, naglasavaju kako je bila kasaba na karavanskom putu od Dubrovnika do Carigrada. A ona je, zapravo, grad koji je morao nastati onda kad su ljudi napustali surove planine i stocarstvo, a poceli se baviti poljoprivredom, zanatstvom i trgovinom. Putopisac Evlija Celebija zapisa da je ovo grad vinove loze, vinograda i dobra vina, sto se i pravom Focaku cini nekom greskom, jer u zadnjem vijeku vinova loza se samo mogla naci u bastama: Granova, Pilava, Sunarica, Simovica, Hadzivukovica, Cengica i drugih focanskih porodica a pod lozom znalo aksamluciti, kahvelenisati i asikovati.
Bogumili su ostavili trag svog paganskog zivota na svim planinskim pasnjacima Zelengore, Maluse, Videza. Nekropole sa steccima su posijane svugdje tamo gdje i danas ljudi ljeti izgone stoku, kupe mrs, kose, borave u planini.
Iza Turaka su ostale dzamije, sahat kule, mezarje i jos sto-sta. Iza Austrougara sumske pruge i splavarenje kao najjeftiniji nacin transporta drveta a kasnije kao turisticka atrakcija. Ostavili mnogo zgrada u samom gradu i sijecanje na kulturna i gospodarska vremena. Tito sa svojim vrhovnim stabom i partizanima udario temelje svoje drzave u februaru i martu 1942 godine.
Cetnicke horde u Prvom ratu a psebno u proslom, opljackale grad, srusile spomenike i pobile ljude, Bosnjake. Drinski most je bio precutan simbol zlocina, nicim ne obiljezen. Ali poslije svih tih putnika, namejrnika ili osvajaca i tudjina u Foci je ostajao specifican i po mnogo cemu prepoznatljiv focanski duh.
Hej dosla Drina od brijega do brijega
Pjesnici opjevase i otpjevase Drinu:
"Dvije su se vode zavadile
Cehotina i studena Drina.
Cehotina Drini govorila
pricekaj me jos sutra do podne
dok ja dodjem mutna i krvava,
odnijecu aladzanske dvore
i u njima prelijepu djevojku."...
Aladza dzamija je bila simbol i zastitni znak Foce. Njena ljepota tajnovitost i legende, za nju vezane, odrazavaju sve ono sto Foca u sustini jeste: tragedija i nevjerovatna ljepota. Jedan beogradskih arhitekata Bogdan Bogdanovic sto na njoj doktorira, zapisa i ovo: "Mi nismo svjesni koje i koliko umjetnicko i istorijsko blago lezi u ovom zdanju."
Legenda kaze da je jedan od sultana porijeklom iz Foce bas tu sreo svoju majku poslije desetine godina provedenih u turskoj vojsci. Pitao je za sina i rekla mu da je u janjicarima, turskoj vojsci. Kad je upitao da li bi ga mogla prepoznati ona rekla: - Bi po mladezu na ledjima. Kad se otkrio i kad je majka prepoznala sina pustila dusu. Sultan podigao na tom mjestu dzamiju. Aladzu dzamiju. Ali legenda kaze da je neimar sto je gradio poslije sazidanih zidova, jednostavno nestao. Vratio se tek nakon godinu dana. Kad je trebalo da ga kazne po zasluzi on rekao da prvo izmjere visinu zida, pa kad se ispostavilo da je jedan metar manja u odnosu na proslu godinu on rekao: "E sad mozemo nastaviti".
Ima jos legendi ali i onoga sto se izvjeno znalo. Pred dzamijom je bilo turbe gdje je sahranjen sin graditelja dzamije; bila su i dva velika i svjeze uredjena groba. Tu su bili sahranjeni otac i djed Adila Zulfikarpasica, clanovi cuvene focanske porodice i gradski prvaci.
Vjerovanje da toj ljepoti Aladze dzamije niko i nista nece i ne moze nauditi osim prirode nisu se obistinila. I Aladzu i ostale focanske dzamije unistise razjarene horde Voje Maksimovica, Velibora Ostojica i inih cetnickih hajduka.
Foca je kao po pravilu i u ovoj najezdi cetnistva bila prva na udaru, podmuklo i silovito. Focanska mladost zatecena u snu i nadi, nestala je u valovima najdraze rijeke, ubile je spobode sto od rata do rata na grad udaraju.
Za hiljade poklanih u proslom ratu, ojadjena zena-pjesnik proklinjala je Drinu:
"Pusti me, zeno drinjava
gaduro da bi li gaduro,
opet ti brada narasla
da ti se crvi ne vide..."
da bi druga zena za zlocin pocinjen samo pedeset godina kasnije, nastavila:
"Slusamo Drino kako grad gori,
srce mu kuca a dusa vapi.
Jecajem gorkim on sada zbori,
a suze su mu sve tvoje kapi.
U zraku miris dima sad lebdi,
do neba se dize mog doma plamen.
Krv se u mojim zilama ledi,
u grudima ne tuce srce vec kamen.."
Foca i ako razrusena, opljackana, popaljena i ucvijeljena ceka Focake. Ceka oslobodioce, ceka povratnike.
Oni ce doci, oni vec dolaze.
<< BACK
|
|
|
|
|
