 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
|
|
KONJIC |
"Rezultati istrazivanja pokazali su da se radi o posebnim vrijednostima koji bastine gradovi Bosne i Hercegovine, i da ta mreza gradova ima kontinuitet od dva milenijuma..."
Svrhovito bi, doista, bilo pricu o Konjicu poceti pohvalom o imanju. Pa kazati da su industrija (metalopreradjivacka, narocito) i rudarstvo, sve do strašne agresije, ne ponovila se, cinili polovinu ukupne privredne aktivnosti u opcini, da su bili okosnica opstanka i njenog razvoja, ali ne prešutjeti krompir i jabuke. Ni paradajz, glasoviti konjicki paradajz - jabucar. Otkada krompir, kako - jabuke, zašto paradajz, te vocke i te povrcke ne uklapaju se u pricu ni stilski, a kamoli semanticki, tako bi površni kritici ustvrdili. Kazem - površni jer: osim potrebe da se iznese podatak da Opština ima oko 20% obradivog zemljišta, ima i drugi golemi, zapravo najveci razlog: da ne bi tog krompira i paradajza i tih konjickih jabuka, sitnih, krupnijih, neuglednih i naocitih - ko zna bismo li se prehranili u vrijeme - nevrijeme od 1992. do 1995. godine.
Pozeljno bi bilo spomenuti vodoprivredu i šumarstvo (59% ukupne površine opcine je pod šumom), ne zanemariti poljoprivredu (i ribarstvo), gradjevinarstvo, trgovinu i zanatstvo, turizam i ugostiteljstvo, pri tome spomenuti da je 1991. godine ovdje bilo zaposleno desetak hiljada ljudi, da ih je danas znatno manje, ali da ce ih ponovo biti toliko, pa onda još više, jer industrijska postrojenja, mada oštecena u nedavno završenom ratu, su još uvijek tu, privredni kapaciteti i radna kultura, ovdje njegovana decenijama, nagovještavaju vrijeme u kojem ce Konjic ponovo postati jednim od privrednih centara Bosne i Hercegovine.
Historija
Kako onda u takvom jednom djelcetu progovoriti o povijesti Grada i bez krzmanja, precizno i objektivno odgovoriti na pitanje: po cemu ga prepoznati? Kazati da je sve pocelo u mladom kamenom dobu (izmedju 5000. do 2000. godine prije naše ere) bilo suviše antropocentricno. Tada jest na mjesti današnjeg Konjica postojalo ljudsko naselje, ali, priznacete, nije baš sa covjekom sve pocelo. Mnogo prije, u mladjem tercijaru, mozda i prije 20 miliona godina ovdje su zivjele neke goleme zivotinje ciji vam latinski nazivi, kao ni meni, nece puno znaciti, pa cemo samo reci da su bile slicne slonovima i da su im na Repovici, brdu iznad grada, nadjeni ostaci. Tek potom ljudi. Prvi poznati narod na podrucju Konjica bili su Iliri. Pouzdano je utvrdjeno da su ilirska plemena Ardijejaca i Antarijata, uz Dalmate najjaca i najmnogobrojnija, zivjela u okolici današnjeg gradskog jezgra. Od 360. do 840. godine prije naše ere borila su se ova plemena medjusobno zbog slanih sela u današnjoj Orahovici, selu nadomak grada. To što su pobijedili Autarijati i nije od neke velike vaznosti, ali dragocjen je podatak da su vijesti o ovoj borbi sacuvali grcki pisac Strabon i rimski pisac Apijan. Tada se prvi put u povijesti spominje mjesto s podrucja današnjeg Konjica.
Pocetkom naše ere - eto nam Rimljana. U to doba cara Augusta ostalo je zabiljezeno da su Rimljani poceli da na ovom podrucju izgradjuju puteve. O tom svjedoci natpis sa imenom cara Augusta na miljokazu koji je pronadjen u konjickom selu Podorašac. Putevi! Vec tada su poceli da nas obiljezavaju. Kako su se njima natabanali bradati Iliri, obrijani Rimljani, brkati Turci, napirlitani Austrougari, Jugosloveni. Tabanali, tabanali i otišli. A Konjicani, primajuci od svih, pa bivajuci i sami ti i takv, promjenama svikli, ostajali. Još smo u rimskom periodu. Jedan od glavnih puteva koji je vezao Rim i Dalmaciju sa Podunavljem išao je kroz Konjic. Taj put je prolazio od Narone (današnjeg Metkovica), pa preko Nevesinjskog polja, Boraka, Konjica, Ivan sedla i Sarajevskog polja išao u Srebrenicu i dalje u Singidunum - današnji Beograd. Na tom prometnom putu, i to na mjestu na kojem je cesta prelazila Neretvu, tamo gdje je današnji grad Konjic, brzo se stvorila velika naseobina. Glavni dio tadašnjeg naselja lezao je desnoj obali trešanice, od današnjeg istoimenog naselja do ušca rijecice u Neretvu. Na tom prostoru su pronadjeni ostaci zidina, rimske krovne cigle i krecnog maltera.
Iznad Konjicke zeljeznicne stanice, na obronku Repovice, krajem cetvrtog stoljeca, postojao je hram Boga Sunca - Mitrasa. Ovo svetište zatrpano je velikom zemljanom lavinom, tako da su mnogi predmeti, prilikom otkopavanja 1897. godine, nadjeni u relativno dobrom stanju. Tada je u hramu pronadjen kameni zrtvenik sa natpisom iz koga se vidi da je zrtvenik podigao izvjesni Vaterius Lucius. Pronadjen je i kameni reljef sa slikom obreda vjerske sekte mitreista i dio hramske blagajne sa metalnim novcicima iz drugog, treceg i cetvrtog vijeka naše ere. Reljef sa prikazom kulta Boga Mitrasa spada medju najdragocijenije spomenike Zemaljskig muzeja u Sarajevu. Taj reljef zorno svjedoci da je medju tadašnjim stanovništvom Konjica, vecinom romaniziranih Ilira, bilo doseljenika i sa Dalekog Istoka (kult Boga Mitrasa potice iz Perzije).
Onda dodjoše Slaveni.
Dugo je vremena prošlo, a o Konjicu nikakvog pisanog traga. Slute se najezde naroda, pljacke, borbe za zivotni prostor. Na podrucju današnje konjicke opcine, u rano doba srednjeg vijeka, postojala je teritorijalno-politicka organizacija pod nazivom Zupa Neretva. Njen spomen je u Ljetopisu popa Dukljanina. Tada Neretva nije bila u sastavu Bosne, ni u sastavu Humske Zemlje, vec je bila samostalna zupa. Prvi pisani dokument u kom se ova zupa spominje u sastavu Bosne je povelja ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine u kojoj se iznosi spisak bosanskih zupa. Prvi pisani dokument u kome se spominje naselje na tlu današnjeg Konjica potice iz 1356. godine. Naselje je na desnoj strani Neretve i nosi njen naziv. Nosice ga gotovo do kraja turskog perioda. A 16. juna 1382 godine, tako stoji u arhivu grada Dubrovnika, jedna trgovacka karavana je išla preko Konjica u Dubrovnik. Eto prvog pomena Konjica! Poslije se spominje i Biograd, srednjovijekovni grad, smješten na zapadnoj strani današnjeg Konjica. Docekao je Turke koji su dugo za Konjic upotrebljavali toponime Belgradzik i Neretva. U petnaestom stoljecu Konjic je jedan od najvecih centara bosanske crkve. Otuda današnjih 125 lokaliteta na kojima se nalaze nekropole stecaka, srednjovijekovnih nadgrobnih spomenika, gradjenih od kamena. Sa Turcima i novom vjerom - islamom, na kojeg mnogi predjoše, dodje u ovaj kraj i posve nov inacin zivota. Malo poredjenja: Biograd je 1477. godine imao samo 13 domacinstava (Mostar je tada imao 18), a stotinjak godina kasnije - tacnije, u vremenu od 1600. do 1624. Konjic je imao oko 600 Kuca.
U ljeto 1664. godine ovaj grad pohodio je turski putopisac Evlija Celebija. Evo šta je zabiljezio: - Ta se kasaba nalazi u hercegovackom sandzaku. Ona je domeno (hass) njegovog paše. Njom upravlja pašin vojvoda. To je ugledan kadiluk u rangu kadiluka od stop pedeset akci. Ima spahijskog cehaju, janjicarskog serdara, ajane, prvake, nacelnika grada, povjerenika za harac, trznog nadzornika i bazdara... Ima šest mahala. Ima šest stotina plocama pokrivenih kuca. To nisu velike kuce, ali imaju mnoge vinograde. Ima osam dzamija, dvije medrese, tri osnovne škole, dvije derviške tekije, jedno kupalište, sva svratišta (hana). Tu ima sedamdeset i pet ducana. To su vecinom kovacki ducani jer je gvozdje koje se ovdje obradjuje poznato i cvrsto. Štaviše, ima jedna takva mahzumijska sablja koju nazivaju konjicka sablja. Ona je takva da se sva savije kad se njome udari, pa se opet ispravi. Oni izradjuju savijene maceve, mesarske nozeve, raznovrsno ratno oruzje i orudje, jer u njihovim planinama ima gvozdeni mejdan, a u brdima ima vrlo mnogo cumura. Kako tu vlada klima gorske visoravni, to kod njih ne uspijevaju smokve, grozdje, maslina i nar onako kao u Mostaru. Stanovnici su predusretljivi prema strancima, a vecinom su zanatlije i trgovci.
Tako Evlija. Ako je štogod i preuvelicao, ako je nešto prešutio a nepostojece dodao, ne treba mu puno ni zamjeriti. Ko to ne bi ucinio kad bi ga domacini pogostili mirisnim pilavom i hladnom paluzom! Godine 1682. nad Neretvom se izvinu kameni most, rijedak primjer klasicne turske mostogradnje. Ako je išta u istoriji simboliziralo ovaj grad, to je, bez sumnje, bio taj most kojeg su 3. marta 1945. godine, na oslobodjenje grada, njemacki fašisti, pri povlacenju, digli u zrak. Most je ostao na slikama, na fotosima, na drvorezbarskim daskama cuvenih konjickih majstora, u kucama onih koji nisu prestali sanjati da ce nad Neretvom ponovo vidjeti njegov luk.
Sa Austro-Ugarskom Konjic je upoznao zeljeznicu, katastarske cestice, disciplinirano cinovništvo, kuglof i neke nove stanovnike sa cudnim stranim akcentom koji ce se izgubiti tek u govoru prvih potomaka pridošlica iz Ceske, iz Tirola, iz Poljske. Novi zanati, nove navike. Pozorište. Konjicki diletanti igraju Šeskpira. Limena glazba. Pod lipom restauracije austrijskom caru svira se Šubert.
Jugoslavija
U dugoj povijesti ovog grada poslijednjih nekoliko decenija predstavljaju vrijeme koje se u vodicima ove vrste opisuje sa dvije-tri recenice. Ali, malo je preioda u kojickom zivotu kada su dogadjanja tako brzo sustizala jedna druge. Konjic se raskrupnjao, zaimao i promijenio. Prebortao je dva velika rata i docekao najtezi, onaj s kraja dvadesetog vijeka. Sa ljudskim likom, nedavši onecovjecenim da udju u njega, preko glave preturio i taj rat, i ostao ono što je oduvijek bio, uprkos stalnm mijenama: grad otvorenog dlana i puteva, podastrijetih i za odlaske i za povratke, pogotovo za doceke. Neko ga je proglasio otvorenim gradom. Nedavno. Tu je dobro. Dobro je što su Konjic proglasili otvorenim gradom. Nije dobro i nije istinito samo ako neko i pomisli da je rijec o gradu koji nije bio otvoren od postanka. Istina, samo za dobro. Za lijepo. Za ljudsko. Eto, to ga obiljezava.
A što to Konjic ima osim Neretve, Borackog i Jablanickog jezera, osim Prenja i hercegovackog neba, osmijehnutih lica i vještih ruku, moze se spoznati kad mu pridješ. Pa pridji mu.
<< BACK
|
|
|
|
|
