 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
| » | |
|
|
MAGLAJ |
"Rezultati istrazivanja pokazali su da se radi o posebnim vrijednostima koji bastine gradovi Bosne i Hercegovine, i da ta mreza gradova ima kontinuitet od dva milenijuma..."
Dobar se dan s vecera vidi, a s jutra još bolje. Sunašce ogranulo, hladan jos jutarnji zrak ugodno te mili. Ulice ciste, tek po gdje ko zurnim korakom promakne za poslom ili hitra kolica zvrknu, a tutanj i neka zvonka jeka otprati ih iz debelih zidina tvrdih i visokih zgrada. Ducani se otvorili, trgovci iznose robu i vješaju il redaju da mušteriji što lakše oko zapne, a oni drugi opet nacickali svoje cefenke socnim vocem i svjezim zelenjem, gdje ce sad mušterija po volji da probira. Pa to sve po vrhu zacinja ona neka jutarnja svjezina, a poslena svjetina tek se zapregla i zasukala, da se s rana okrene, jer je vrijeme dragocjeno, a i posao istom cvate kad se tako s draga srca prihvati. Veselost neka i zivahnost, pa te sjeca i opominje da je to opet nastao jedan od onih dana kakvi promicu jedan za drugim, kao oni sitni talasi rijecice, sto zubori eto tuda iza ducana i magaza.
E. Mulabdic (1862-1954) "Zeleno Busenje "
Legenda
Maglaj na Bosni zvao se je nekad po narodnom pricanju Straza , a to je bilo u vrijeme kad je grad Tešanj bio glavni grad Banovine Usore. U to doba bila je Straza veoma neznatno mjestance s malom tvrdavom koja je bila gradu Tešnju predstraza s jugoistocne strane.Kako je Straza dobila svoje današnje ime Maglaj, pripovjedaju stari ljudi ovu pricu:
Strazani cesto zadirkivaše u Gracanlije, pa kod svake prilike s njima šale zbijali. Jedan ce Gracanlija za odmazdu Strazanima: "Vas grad Straza postao je doduše po milosti sultanovoj velik, no ipak ne imate u njem ništa drugo vec samu maglu. Vi mislite da je magla pamuk, pa skacete s vašeg grada u nju, ali se nijedan ne vraca. Vi ste prave maglajlije". Što odatle, vele dobi Maglaj svoje ime. Još i danas cuje se u narodu kada netko na srecu u kakav posao ide: " Skaceš ko Maglajlija u maglu". (Hefele " Vienac " 1887)
Druga legenda koju je zapisao Behrudin Mezildzic kaze " Legenda kazuje da je tu negdje na obali Bosne bilo nekad maleno naselje, te da mu se ni ime nije sacuvalo. Usred toga mjesta dizao se i granao veliki dub-hrast. U to vrijeme pala je nad rijekom takva magla da se ni prst pred okom nije vidjeo. Kad se magla digla, duba nigdje nije bilo. Svi su se cudili o tome prepricavali. "Magla izvalila dub, magla izvalila dub." I od te magle nastade Maglaj.
Neolit i rimski period
Podrucje maglajske opštine bilo je naseljeno još u praistorijsko doba. Nalazi iz ovog perioda locirani su kod Novog Šehera na lokalitetima Kraljevina i Kraljicino guvno. Pripadaju mladem kamenom dobu, neolitu i to butmirskoj kulturi.
Nadene su strelice strugalice, pile, svrdla, sjekire, dlijeta i keramicko posude. Drugo znacajnije nalazište iz ovog perioda je na lokalitetu Custuša ( selo Ponijevo ). Ocito je, obzirom na povoljne mogucnosti da je u to doba posebno u dolini Bosne postojalo još pokoje naselje . Na maglajskom podrucju bilo je i nekoliko praistorijskih i rimskih utvrdenja. Gradina U selu Bakotic, tipski najizrazajniji primjerak utvrdenog praistorijskog naselja smejštenog na posljednjim obroncima planine Ozren iznad desne obale rijeke Bosne. Dva susjedna naselja, Gradac u Krsnom Polju i Gradac u naselju Strajište izgledaju kao satelitska utvrdenja u odnosu na ovu gradinu. Smještena na visoravni imala su dobar uvid i kontrolu kretanja putnim pravcima u dolini rijeke Bosne. Dublje u planini Ozren jos jedno utvrdenje je pronadeno na podrucju sela Donji Rakovac, Grad u zaseoku Bozic.
Gradina u selu Ošve pripada visiji na lijevoj obali Bosne. Osim gradinskog polozaja koji je ocit u reljefu, donedavno su postojali i fragmenti keramike na jugozapadnoj i juznoj strani uzvišenja. Gradac u selu Kosova pripada istoj visiji (izmedu doline rijeke Bosne i rijecice Tešanjke) kao i gradina u selu Osve. Njegovo nastajanje u praistorijskom dobu potvrduju fragmenti nadene keramike iz bronzanog doba, a i trajanje u rimskom periodu na što ukazuju nalazi cigle iz tog vremena. S druge strane rijeke Bosne, na istaknutom, za odbranu pogodnom polozaju, u selu Paklenica još je jedna gradina.
Iz rimskog perioda pronaden je lijep primjerak novca s podrucja kosove i Šahin Kamena, kao i bakrenog novca na njivama Gromile i Crkvište kod Novog Šehera. Ostaci putnog pravca Osve-Ravna-Kosova takoder su iz rimskog perioda.
Srednji vijek
Nalazi iz srednjeg vijeka ukazuju na znatnu naseljenost ovog podrucja u to doba što potvrdjuje 100 pronadenih stecaka u 9 naselja i 17 nekropola, a koji su danas nazalost vecim dijelom totalno devastirani.
Maglajska tvrdava je takoder iz ovog perioda a nastala je najkasnije u 14 vijeku. Bio je to pravi srednjovjekovni burg ( utvrden stan feudalaca ) sazidan na dominantnom polozaju, na visokoj stjeni koja se strmo ruši prema koritu Bosne. Smješten na topografski snaznoj tocki i srastao sa plastikom terena, prirodno zašticen , visokih bedema i jos višljih kula grad je u vrijeme svog najveceg procvata pruzao relativno snaznu zaštitu svojim gospodarima i braniteljima.
Svatovsko Greblje
Iznad naselja Lijesnica na pobrdu Pazaric, izmedju rimokatolickog i muslimanskog groblja nalazi se nekropola sa 35 stecaka. Taj lokalitet se u narodu zove Svatovsko Greblje. Navodno su se na tom mjestu ( u pradavna vremena ) slucajno zatekle dvije svatovske povorke, a po narodnom vjerovanju na jednom putu istovremeno ne smiju biti dvoji svatovi zbog, buduce srece mladenaca.Stoga su se uhvatili u kostac boreci se svak za svoju srecu. Svi su izginuli ostavši zauvjek okamenjeni u Svatovskom Greblju.
Bosanska samostalnost
Jedini spomen Maglaja u vrijeme bosanske samostalnosti nalazimo u povelji što ju je ugarsko-hrvatski kralj Sigismund izdao 16.09.1408. pod Maglajem " Sub castro nostro Maglay" (vjerovatno na povratku sa vojne protiv Tvrtka II ). Grad je vjerovatno zauzela ugarska vojska u toku rata koji pada u prvu polovinu 1408. a koji je za Bosance završio katastrofalno. Tom prilikom je Sigismund dao pogubiti preko stotinu bosanskih plemica i velikaša. Na Maglaj se odnosi i nesto raniji podatak iz povelje Stjepana Ostoje Dubrovcanima od 15.01.1399. Ostoja se nalazio u Usori Va slavnoj vojsci na Lisnici ( danasnja Liješnica ) i tu dubrovackim poklisarima predao Voljom pace i hotinjem vlastel i velmoz kraljevstva...
zemlje od kurila deri do stona. Teško je u slaboj svjetlosti izvora utvrditi o cemu se radi. Znamo da je jos u oktobru 1398. Sigismundova vojska ratovala u Usori i da joj se suprotstavljao sam kralj Ostoja sa brojnim velikašima. Ostoja je ostao u Usori sve do kraja januara 1399., zapravo na Lijesnici, koja utjece u Bosnu 1 km uzvodno od Maglaja, ocito opsjedajuci maglajski kasrum, koji je tada bio u rukama ugarskih vojnika.
Kraljica
Nekada je ovuda putovala bosanska kraljica sa svojom svitom. Na jednom brdu zanoci i tu rodi dva sina bliznaca, a po tom dogadjaju narod prozva brdo Blizna. Na svom daljem putovanju pomenuta kraljica se odmarala u planini Ozren pored izvora. Tu se napi bistre i hladne vode i mjesto osta Kraljevac, a vrh planine Ozren preko kojeg kroci , po njoj se nazva Kraljica.
Osmanski period
Turci su se prvi put pojavili u Usori 1415. godine kao saveznici Bosanaca protiv Ugara. Ponovo se pojavljuju u Usori 1426. godine ali ovaj puta kao osvajaci, Maglaj osvajaju tek 50 godina kasnije. U turskim izvorima XV stoljeca Maglaj se prvi puta spominje tek u defteru iz 1485. kao mahija grada Maglaja, a istovremeno se spominje i selo Maglaj sa 32 porodice.
Kuršumlija Dzamija
Najmonumentalnija gradevina u starom dijelu Maglaja je svakako Jusuf-Pasina ili Kuršumlija Dzamija. Po svojoj arhitektonskoj koncepciji spada medju najljepše spomenike turskog doba u Bosni i Hercegovini.
Dzamija je podignuta u drugoj polovini XVI vijeka, po jednima 1560. a po drugima 1580. godine. Legenda kaze da je dzamija kao i nekadasnji hamam gradjena kamenom koji je prenošen s ruke na ruku povrh sela Bakotic i Ulišnjak iz brda Vis. Narod prica i ovu legendu : Dzamiju je gradio neki neimar Rade Sekulic. Kada je završio Maglajlijama se veoma dopade te ga upitaše da li je igdje ista ljepše nacinio. On im rece da je ljepšu nacinio crkvu u Ozrenu. To im nebi po cudi te odluce da ga pogube cim izadje iz dzamije. Rade cu sta mu se sprema te napravi krila od jelova drveta, skoci sa dzamije i odleti preko Bosne na jedno brdo. Tu mu se omakne bradva koju je sa sobom ponio te mu odsjece krila i Rade pade i razbi se na brdu koje se prozva Jelovac.
Veziri i Veliki Veziri
Tokom XVI , XVII i XVIII stoljeca znacajnu ulogu u turskoj carevini imali su pojedinci iz ovih krajeva ukupno njih osmorica, pocevši od Velikog Vezira Ibrahim-Paše Novošeherlije za koga kazu da je bio veliki vojskovoda pjesnicke duše koji je 1599. godine na putu za Madarsku prolazeci kroz Slavoniju na domak Bosne izrekao ove stihove:
Bosno,Bosno diko moja
Kunem ti se svojom casti
Slada su mi njedra tvoja
Vec sve druge zemne slasti
Nek mi niko ne zavidi
Sto te ljubim zarko toli
Ah, ja s tobom cutim samo
Sve radosti i sve boli
Ostao je zapamcen i budimski vezir Murtezan-Paša Novošeherlija kao paša koji udaje i zeni. Pjesnik Muhamed Nerkezi 1629. godine je zapisao: Ovaj vrli paša nastojao je posto poto umnoziti zivalj Bosne.Tu svoju misao provodio je ovako: Gdje bi cuo da ima cura ili udovica neudata, odmah bi joj ako je siromašna bila dao nešto miraza i našao mušteriju da se uda. Tako je okupio na hiljade brakova i time ucinio veliku korist domovini.
Uzeirbegov Konak
Izuzetno lijep objekat uz samu obalu Bosne. Sagraden u starobosanskom stilu XIX vijeka negdje oko 1875. godine. Prica se da je prizemlje uradeno od tesanih kvadera koji su bili pripremljeni za gradnju mosta koji je Maglajlijama ponudio Jusuf-Paša.Konak je sagradio jedan od potomaka maglajskih kapetana Salihbeg Uzeirbegovic.
Delibegov Han
Hanovi i karavan-saraji nicali su na svim putnim pravcima pa tako je Maglaj dobio svoj, Delibegov han na lijevoj obali Bosne. Podignut je u drugoj polovini prošlog vijeka i dugo je bio jedini objekat u maglajskom polju. Pricaju stari da su na tavanu poubijani neki austrougarski vojnici i da je za kišnih dana plafon postajao crven od njihove krvi. Danas je to ruševina iz koje se jedva moze prepoznati negdašnji izgled lijepog hana.
Sahat Kula
U predvorju maglajske tvrdave stoji dobro ocuvana Sahat-Kula koja je do pred ovaj rat otkucavala sate po srednjoevropskom vremenu. Sazidana je u XVII stoljecu . Kako se o opravci i odrzavanju brinula porodica Uzeirbegovica pretpostavlja se da ju je izgradio neko od njihovih predaka. Pocetkom ovog vijeka kulu je popravila Vasvi-hanuma. Po njenoj oporuci 1921. godine kupio je njen muz Mustajbeg u Zagrebu na sajmu zvona za Sahat-Kulu.
Austro-Ugarska
Austro-ugarske trupe okupirale su Bosnu i Hercegovinu 1878. godine, a 3. augusta VII husarska regimenta upala je u zasjedu kod Maglaja izgubivsi 46 vojnika. O tom dogadjaju svjedoci i spomenik koji su Austrijanci podigli na obali rijeke Bosne. Novi gospodari donijese i novi nacin zivota. 24. marta 1879 u Maglaj stize "vatrenjaca" ( voz ) uz gromoglasnu topovsku salvu s tvrdave.
Jednu slicicu sa zeljeznicke stanice tih godina zabiljezio je i engleski putopisac: Po dolasku na zeljeznicku stanicu u Maglaju zabavila nas je pojava mjesnog lakrdijaša na peronu. Ovom covjeku, besposlenom veselom Bosancu, koji vecinu vremena provodi dangubeci na stanici i donoseci vodu putnicima cetvrtog razreda, nedavno je duhoviti gradonacelnik poklonio šareno odijelo, pola crveno pola zuto sa ogromnom ruzicastom zakrpom na zadnjem dijelu pantalona.
Istorija Zgrade "Stare Pošte"
Ova zgrada je 1890 bila u vlasništvu Jakoba Sterna i zene mu Nestle.1918 godine Jakob je ovu kucu sa dvorištem prodao trgovcima mješovite robe Juliji i Lajošu Holenderu, a 1922 njihovi nasljednici kucu prodaju Edhemu Uzeirbegovicu. Nakon toga Sandor Lobenwein otvara ugostiteljsku radnju, a iza njega Nikifor Cvijanovic hotel sa spavacim sobama na spratu. Hotel je radio do 1924. godine onda se tu smješta šumska uprava, pa pošta, a 1991 krojacka zadruga. Danas se ova zgrada renovira za potrebe islamske zajednice.
Vila Bjanka
Kada je ova lijepa zgrada napravljena nije poznato. Medutim, zna se da je do 1912. bila u vlasnistvu Michaela Lurica, nadgruntovnicara iz Maglaja i dr. Moritza Sattlera iz Sarajeva, a tada prelazi u ruke barona Clemensoa Kettenburga kotarskog predstavnika u Maglaju, a 1916. godine zgrada je prevedena u vlasnistvo bosansko-hercegovackog erara, tj. u drzavno vlasništvo i tu je smještena zandarmerijska stanica, pa iza toga milicija. Jedno vrijeme je u ovoj zgradi radilo i kulturno-umjetnicko društvo, a danas je to upravna zgrada gradevinskog preduzeca " Gradina".
Mostovi i skele u Maglaju
Koje je godine podignut prvi drveni most preko rijeke Bosne ne moze se sa sigurnošcu reci. Moze se pretpostaviti da je postojao krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka o cemu svjedoci engleski putopisac Dzejms Krej, koji je putovao od Broda do Metkovica 1875. godine. Prešavši rijeku Bosnu preko drvenog mosta dugog nekih 200 jarda i veoma slicnog onim mosticima sto vode od parobroda do mola stigli smo u grad Maglaj. Iako je drveni most postojao još uvijek je radila i skela sto potvrduje opet Dzejms Krej: Nekih 200 jardi uzvodno promatrao sam kako se u vodu, uz snazne zaveslaje i okomito prema matici, otiskuje skela, pracena zestokim povicima i gestikuliranjem i kako uspijeva da stigne do sredine rijeke usprkos vodenoj struji koja je neprestano baca u stranu. Dospijevši uz pomoc ove primitivne navigacije do vodenih kovitlaca što ih stvara brana skela se okrenu oko sebe i struja je ponese u sporije, vanjske dijelove vira, da bi zatim, bezbjedno nošena mirnijom vodom, pristala na drugu obalu. Cijeli ovaj manevar izveden je brzinom ekspresnog voza, a skela je pri tom bila krcata ljudima i zivotinjama. Medutim ni Edhem Mulabdic u "Zelenom Busenju", u kome kako znamo opisuje dogadaje iz 1878. godine ne spominje most nego samo skelu.
O postojanju skele govori i M.Kresevljakovic: Prije izgradnje mosta u Maglaju prelazilo se skelom preko Bosne. Ta skela izdavale se pod zakup. Drzao ju je 1861. godine neki Osman i platio drzavnoj blagajni od 250 hazirana do 30 nisana , 2826 groša i 30 para.
Kada je prvi drveni most izgradjen ne zna se tacno ali se zna da je postojao do 1909. kada se podize zeljezni most. Nijemci ga ruše 1945. godine ali se ponovo obnavlja 1948. "Stari most" ( ciji se ostaci mogu vidjeti par metara uzvodno od današnjeg ) povezivao je dvije obale Maglaja sve do 1972. godine kada je podignut sadašnji most. Dok se pravio most opet se Bosna pralazila sa skelom, a i ratnih godina skela i skeledzije opet su bili aktuelni. Maglajlije su mogli dobiti most jos u drugoj polovini XVI vijeka kada im je Jusuf -paša pored dzamije i hamama ponudio i cupriju na dar. Medutim uglednici to odbiše, uplašiše se valjda putnika namjernika i nenamjernika i onoga što bi mogli donijeti ili odnijeti.
Tradicija kaze da su od tog kamena napravljene neke ljepše kuce u Maglaju. Prilikom izgradnje novog dijela grada na lijevoj obali nadeno je nekoliko rupa sa vecom kolicinom zagašenog kreca, pretpostavlja se da su u svoje vrijeme pripremljene za gradnju mosta.
Staro i novo
Vilijama Milera u Maglaju potkraj XIX stoljeca iznenaduju dvije pojave, jedna, za koju je mislio da jos nije doprla do bosanskih zabiti, i druga, za koju je vjerovao da se ni u Bosni nije zadrzala: Covjek baš nema priliku da vidi pravog bosanskog bega kako igra tenis. Popularna predstava o Bosancu prikazuje ga kao covjeka koji cijelo poslijepodne sijedi zadovoljno pijuckajuci kafu i pušeci cibuk. Ali bosanski begovi razlikuju se u mnogo cemu od ostalih turskih veleposlanika. A medu bosanskim begovima maglajski su najnapredniji po svojim idejama.
Fortschrittler - to je bio komentar kojim je oniski austrijski porucnik predstavio Rifat-bega i njegovog brata gradonacelnika Maglaja. Kako je porucnikovo znanje domaceg govora bilo otprilike na istom nivou kao i begovo vrlo skromno znanje njemackog njihovo partnerstvo se odvijalo na najneobicniji nacin. Rifat se ubrzo pokazao kao najbolji igrac tenisa, sa strahovitim servisom. S vremena na vrijeme da bi pokazao "naprednost" svojih ideja, popio bi malo svjezeg sarajevskog piva. Sve to vrijeme cetiri redova stajali su na krajevima igrališta i skupljali lopte.
Osim sto je pobijedio svoje protivnike u tenisu Rifat je bio najbolji i u jednoj drugoj zabavi kojom se Maglaj, i samo Maglaj, od svih bosanskih gradova mogao podiciti. Nekim cudnim slucajem, to je jedino mjesto u zemlji gdje je drevni sport sokolarstva još prezivio. Avgust je mjesec kada begovi izvode svoje sokolove u potragu za lovinom. Rifat nam je rekao da ima mnogo ovih lijepih malih ptica, sve zenke, jer su muzjaci isuviše oštri pa razderu divljac. On je najprije uhvatio mlade ptice u mrezu pomocu bijelog goluba ili svrake kao mamca. Onda ih je naucio kako treba da hodaju pricvrstivši im komadic koze na kandze. Naucio ih je da mu stoje na rucnom zglobu, stavljao im praporcice oko nogu.
A zatim kad ih je prilicno pripitomio, dozvoljavao im je da vjezbaju na vrapcima. Na kraju je sa sokolovima išao u pravi lov na vecu divljac. Glave im ne pokrivaju kao što je to bio obicaj u Engleskoj, vec im se pušta puna sloboda kada se završi dresura. Kad uhvate svoj plijen, a to je obicno jarebica, sokolar pritrci, pokrije tijelo jarebice rukom, i vješto joj odsijece glavu, koju soko odnosi ostavljajuci tijelo gospodaru.
( Nakon drugog svjetskog rata sokolarstvo je zabranjeno zakonom. Maglaj je bio posljednje mjesto u FNR Jugoslaviji gdje se u lov na divljac islo sa sokolovima ).
Nakon Austrougarske
Dode prvi svjetski rat, ode Austrougarska, dode Kraljevina SHS dode i prode, a Maglaj osta uglavnom na desnoj i ponekom kucom na lijevoj obali Bosne. Tek nakon drugog svjetskog rata poce da se uzurbano dize novi dio grada na lijevoj obali rijeke Bosne, a posebno od 1952. kada je zapocela izgradnja "Natronke", tvornice natron papira, koja je sa svojom redovnom proizvodnjom krenula u novembru 1956. godine.
Fabrika se razvijala u više faza neprestano povecavajuci fizicki obim proizvodnje: sulfatna celuloza, natron papir, natron vrece, karton, kartonska ambalaza i papirna ambalaza. Pred rat je zapošljavala oko 5700 radnika. S "Natronkom" je rastao i grad. Nicali su mnogi stambeni i komunalni objekti. Privredni razvoj i društveni zivot su se zahuktali. U Maglaj stize sedam koncertnih klavira, osniva se amatersko i lutkarsko pozorište, zatim kulturno-umjetnicka društva, pa orkestar limene glazbe, tamburaški i mandolinski orkestar, muzicka škola. Nice nova sportska dvorana, banka, pošta, osnovna i srednja škola, djecji vrtic itd.
A onda opet rat. Pucanj u tijelo, pucanj u dušu, pucanj u grad. Ratni vihor zakovitla svoje crne oblake i nad ovim gradom i ostavi iza sebe rane na duši, rane na tijelu, rane na gradu. A zivot tece dalje kao i ova rijeka ispod mosta.
<< BACK
|
|
|
|
|
